
Sedim cirkam rakiju uz jutarnju kafu i razmišljam…rutina je bitna, nema ništa bolje u krizno vreme nego znati kada je čemu red. Ne možeš onda pogubiti ni sebe ni druge. A pogubila bih se sigurno da živim sama. Ovako sam srećna što se čudovište (od milja nazvan čudo od mog deteta) vratilo letos iz Amerike i upisao studije u Beogradu. Ovo pišem vama, jer on ovaj tekst neće i ne sme videti. U suprotnom sam eliminisana, precrtana, izbrisana i izopštena iz života sopstvenog deteta. Trebali smo pre ove pošasti kupiti kera, prođe mi glavom. Živim na dubokoj periferiji belog grada. Ta činjenicama bi me obično spasila u vreme letnje žege, kada Novi Beograd u betonu gori. Kod mene na periferiji je uvek bio dobar vazduh za spavanje I temperature niža za 4-5C. Živim pored šume. Preciznije dodirujem šumu i znam joj svaki put.
Ispod moje terase jutros minimum desetak kera i vlasnika. Pas bi u ovom trenu bio pravi pogodak za svakog od nas. Alibi za šetanje. Ovako sedi I ćuti, mislim se i bacaj đubre u vreme policijskog časa I prkosi plavcima u civilu, sakrivaj se iza žive ograde, juri ka šumi kao Indijanci iz plemena Tarahumara kada ti se trči ili hoda. Zove drugarica. Podnosim joj jutarnji izveštaj. Izašlo pet bišona, dva labradora, jedan džek rasel, dva usvojena, tri u teranju, četri mužjaka,
– Mnogo smo bre ispale glupe što onu tvoju dobru ideju nismo realizovali? Šta nam je falilo da odemo na taj kurs za šišanje pasa, ponesemo par dobrih makaza i kupimo kartu u jednom pravcu. Pridružimo se deci u USA i bogdanasvidi. Ovako, ostaše nam seminari, sajtovi, pisanja i brisanja. Imaš neku novu ideju u vreme korone, pitam?
– Pa šta znam, jedino neku pogrebnu opremu da šijemo, sa inicijalima, ili preslikačima sa licem blagopočinuvšeg… to ti je večita stvar.
***
Dok završavam razgovor, jednim uhom hvatam priču iz male sobe. Ovu decu su sjajno profesori organizovali. Predavanje preko internet ima svojih prednosti. Na njima mogu I roditelji da učestvuju. Eto na primer ja, ja uvek slušam predavanje iz psihologije. Da, istina je I stalno nešto dobacujem i htela bi da se živo uključim u diskusiju oko raznih zanimljivih tema
-Pitaj je molim te, kako neki ljudi imaju bolji opažaj od drugih? Evo npr ja, ja bolje organizujem osete u glavi.
-Danijelaaaaa…viče sinak.
Ne vredi da čekam dalja predavanja, neće mi uslišiti želju u ubaciti me u online diskusiju sa profesorkom psihologije, a ovi drugi predmeti iz ekonomije mi nikada nisu “ležali”. Izlećem u nabavku. Nabavka osnovnih potrebština u gradu u doba pandemije ne izgleda zanimljivo. Ili možda drugima izgledamo zanimljivo. Masa ljudi sa rukavicama I maskama na usvojenoj udaljenosti od dva metra čeka ispred supermarket, apoteka, pošta, mesara. I čeka. I to ume da traje do granica pucanja. Dok stojim u redu ispred mesare, neko me zagrli sa leđa (a moraš imati dobar raspon ruku da bi mene zagrlio) okrenem se i vidim nju, moju Gagu. Pulmologija, intezivna nega, prva linija fronta COVID 19. Već punih mesec dana bez prekida radi. Ima alergiju na skafander, ali radi. Bože, kako smo se grille.
***
Šta spremiti za ručak. Čuveno pitanje koje se generacijski prenosi u porodici Nenadić.
-Bože kako smo se ugojili, viče čudo dok uvaljen sedi I igra igrice. A ja mislim jednom I mene bog da pogleda, da pokažem svetu, region I lokalu koji sam ja Steva Karapandža I da jednom za veka izađem iz senki mojih dragih. Ovaj karantin je bio taj pravi trenutak, da moje umeće izađe na videlo dana. Da postanem poznata kao kuvarica Daca, jer poznata po pisanoj reči teško da ću biti ( a baš sam se trudila). Ako ste se 70tih i 80tih hranili po BG restoranima Grmeču,Trandafiloviću,Resavi,Košuti,Oraču, hranila vas je moja baba Grozda, glavni kuvar. Moja majka bila je opet sjajni majstor za šporetom.Tu ljubav prema kuhinji nasledio je moj brat Miloš .Danas mu pošaljem sliku nekog novog jela. Kažem našla sam kod Milje ( pošto ja važim za internet domaćicu) neku teletinu na burgundijski način. Ima više alkohola u njoj nego što sam ja popila za mesec dana, kažem mu flambirala sam sa viskijem, jbg nisam imala vinjak.
– jel ti to pričaš o onom viskiju koji je dvadeset godina star, što je ćale ostavio za spešl događaje?
– Eee taj brate, danas mu je neki spešl trenutak.
***
Svakoga dana u 15 časova na TV daje se izveštaj o aktuelnoj epidemiološkoj situaciji u Srbiji. Psujem na sav glas. Nenormalni mi i ovi i oni. Krajnji stadijum, pričam sa “delimično pametnim” televizorom. Mora, mora, reč koju ponavljaju često. Ne volim reč “mora”. Jer brajko, nema više u mom životu moranja. Mora samo da se rikne, a bitan je samo put do toga.Ulazi Uroš u sobu.Vidi penim.
- Gospođo,molim vas bez nasilja, ubijanja, preteranih emocija, složenih zapleta, scenskih efekata. Namigne mi i izađe iz sobe da ne gleda otvorenu vilicu majke mu hraniteljke.
***
Zvoni neko. Brzi pogled na špijunku. Moj dobri komšija stoji podbočen kao Ovčarsko kablarska klisura
– Imaš hlor?
– imam bre reserve za dva puta normalnu i dva puta ponovljenu koronu.
-Ti si bre nenormalna, ne dozivaj je.
-Ja ću danas da obrišem ceo sprat I stepenište, a ti stavi natopljen sunđer na ulaz. Natopi ga dobro hlorom, čuješ.
-Čujem bree sve, Moram I do zdrave hrane, kažem mu dok cedi džoger. Rešila sam danas da kupim kilo čaja od majčine dušice. Leči bre afte I kandidu, akne, bubuljice, proliv, al najviše za smirenje. Pa da podelim po stanu 50gr svakome. Kažu da povoljno deluju na neurotransmitere. Kada se dobro spoje, naprave bolju komunikaciju u mozgu.
-A ti kupuj ako si luda. Šta će njima dobri spojevi u glavi?
***
U vreme izolacije čitam svašta, prebacujem se sa bigrafije Urugvajskog predsednika Pepea na opersku pevačicu Anna Netrebko, gledam i proučavam starosnu piramidu zemlje mi Srbije, tražim kuće po Kosmaju koje bi iznajmila na 3 dana. Da samo ležim na travi i ne pomeram se sa vlažne zemlje. Nemaš ti tih para, dobacuje Urke. Namerno, da me otrese od ideje. Gubim osećaj i za pare. Imam valjda nešto na kreditnoj kartici. Kartica valjda važi još do maja. Jedemo ono što nemamo, rekao bi moj sin, budući ekonomista koji me uvek pogleda ispod oka kada dođem natovarena belim biorazgradivim kesama. Opet kupuješ na veresiju. Jbg, to je usađeni deo mentalnog sklopa ljudi sa Balkana. Gledam I neka uputstva kako ošišati kuče u 8 koraka, gledam i najnoviju kolekciju Givenchy Spring 2020, čitam studije kako se osloboditi hrkanja, straha, mrava.
***
– Zove brat, pita čudovište, Gde je keva?
-Eno je ide po zgradi, gore-dole,vežba
- A ti šta radiš?
- Trbušnjake
- Znači kod vas je stigao poslednji stadijum korone, zaključi moj predobri brat
Onda je dotrčao do nas, pošto živi blizu, a I ima što bi sportisti rekli ”još snage u nogama I plućima. Stao na vrata da proveri brojno stanje i da nisam nedobog od silnih fizičkih vežbi opandrknula.
A koliko je elegantnije rešenje bio meteor, reče sebi u bradu. I ode.